I eto, stigao sam do kraja svoga usranog života.

Nebo se odjednom otvorilo

i iz njega je nepredvidljivim stilom

izletjelo jato bijelih ptičurina.

Podsjetilo me to na one loše snove

koje sam imao kao dječak.

Kada me majka budila usred noći,

da moja galama ne bi probudila dobrosusjedske odnose.

Hm, da li je to san ili predskazanje,

pomislio sam dvaput.

Nikada mi prije nisu davali izbora da se premišljam.

Oštrica je stizala iznenada i sjekla brzo.

****

Grijesi su čudna stvar.

A prilike za iskupljenje propustimo

jer se davimo u svome egoizmu,

kao što se ribe trzaju na suhome.

Tuđe mi žene nisu značile ništa.

Prijatelji su promjenili nebeske adrese.

Što će im skitnica kao ja?

Ljubio sam i glancao pločnike betonske džungle,

ali mora da sam išao krivim ulicama,

jer svaka je vodila u još veće sljepilo.

Svaka je preskakala sunčeve zrake

i ubrizgavala mi u vene još veći mrak.

Sve dok moje ruke nisu postale toliko crne,

da su me gavranovi zamjenili svojom braćom.

****

Na vrhu krova još postoji nada.

Let ili pad. Lakše je bez cipela.

I bez duše.

Sklopiti oči.

Ne misliti na nju i na komadiće čokoladne torte koju

sam tek jednom kušao.

Okus je ostao u ustima.

Ali svatko voli raskoš i sjaj.

Ostatke su proždrli oni tatini sinovi,

koje sam tukao poslije škole.

I koji nisu izvukli baš nikakvu pouku iz toga filma.

****

Koje su ono boje njene oči?

Moj um pamti samo opore i slatke mirise

koje je koristila

kako bi skrila da miriše na nevinost.

Zar je moguće da ona jedina nije bila kurva?

Kako da zaboravim,

kad kidanje srca traje godinama..

Pokidana rendgenska slika.

Snimljena unutar mene.

I ogromne količine opijata

da bih ubrzao starost i vrijeme koje nas uništava.

Istekao je moj biološki sat.

Moje organe darujte nekim drugim očajnicima.

Tražio sam smisao u beskraju svemira.

Nema odgovora. Samo jeka.

Moja misija je završena.

Eutanazija će biti dovoljna.

http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=syx4lVvC3rc

Ona stoji na uglu sunčane strane ulice.

Bosonoga, sa zapetljanim vjetrom u kosi.

I beskorisnim crvenim cipelama u ruci.

Sama, na rubu ludila.

Vidi se da je nekada bila princeza.

U njenome držanju ima nečega dostojanstvenog.

Dok prekopava po torbici

i užurbano traži cigarete,

osjeća kako je zlo slijedi

poput pobješnjelog psa

i ovoga puta nije sasvim sigurna

da je te prelijepe noge

još uvijek dobro služe za trčanje.

Neki ju je prolaznik dodirnuo slučajno

i ona se stresla kao pokisla mačka.

Zaključio je da nije normalna,

nehajno odmahnuo glavom

i krenuo dalje u neki svoj pakao.

Možda će šminka sakriti suze.

Kao što film uljepša dobra glazbena podloga.

Nevina djeca ipak idu u raj.

A zli ljudi će završiti na prljavim ulicama,

opljačkani i mrtvi

od još većih zlobnika.

Možda je već poludjela.

U glavi čuje šapat anđela.

Ili su to tek večernja zvona

iz obližnje crkve, podmukla i tupa.

Ona više ne osjeća.

Čarobno zrcalo se razbilo u stotinu zrnaca.

Ružni, prljavi i zli.

Svijet je pomaknuo svoje kazaljke

i nema suosjećanja.

Kako se ono zvala njena glavna uloga?

Prosjačka princeza bez imena.

Za njom se vuče krvavi trag ništavila.

Ubili su vjeru u njoj.

Još samo jedan pokušaj...

http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=UZykA2u7Ujo

Rekao sam ti, Franciska Vejin,

noćne more ne prestaju u tvojoj postelji.

Ne pomaže ni svilena posteljina

sa omekšivačem od ruža.

Nešto se đavolje uvuklo u nas.

Zato je onoga dana poletjela moja ruka

ka tvome licu.

I nisam zaustavio sat,

ali pamtim dobro vrijeme,

koje mi je iscurilo kroz prste.

Zajedno sa tobom.

Prorekla si jednom da je sve ovo san.

Htio sam te rastrgati da se probudiš.

Lažem ti, a ti zaustavljaš

moje laži poljupcima.

Zatim se noć primiče i više nisi svjesna.

U našoj je bajci uvijek bila prisutna noć.

Moja ponoćna princezo od očaja.

Navukao sam zavjese da ne vide krvarenja izvana.

Izgrizao sam samoga sebe

i pustio zloduha van.

Puni će mjesec otkriti moje slabosti,

i nesanica će me natjerati

da ti pišem ljubavna pisma.

Ali, ti me ne čuješ.

Tvoja je kosa rasuta po jastucima od zlatnog perja.

I ti misliš da si zaspala.

13 duhova, kao 13 umornih duša

plače zajedno sa mnom.

Teško je održavati orhideju,

među poljskim cvijećem.

Ljubomora će te poniziti,

a zatim ubiti ponekad.

Ostavi otključana vrata,

možda me dotakne božanska milost,

pa me pozoveš nazad.

Moje crne suze slijevaju se niz okna

i odlaze niz ulicu.

Sve do grobova naših predaka.

Objesi me. Kriv sam.

http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=_zV5MH31vmQ

"Nikada neću biti veliki playboy, dok god me bude ljubav uzbuđivala"

                                                                                       - Frederic Beigbeder -

Jutros, dok sam povraćao naše jučerašnje snove,

niz zahodsku dasku cijedila se ljubav.

Ili barem ostaci ljubavi,

rascjepkani u komadićima,

kao raskomadana djeca što su lišena života.

I nisam mario što plačem.

Jer, i muškarci ponekad plaču.

Ili samo oni što se nazivaju muškarcima.

Otrov je to, pomislio sam odmah.

Začarala si me i otrovala.

I soba se ljuljala u ritmu moga nemira.

A ti me nisi spasila..

Ljubav ili urbana legenda.

Umirem zatvoren u sebe,

kao pas od slame, što ne umije da laje.

Susjedi će biti zadovoljni, rekoh samom sebi.

Nikada sa mnom nije bilo problema.

Ni kada sam izašao iz prljave, mračne rupe.

Ni sada, kada odlazim nazad.

U vlažni i smrdljivi novi život.

U neku inkarnaciju vrijednu još jednog besmisla.

Zamoli me da ne zakrvarim tvoje plahte.

Nisi više djevica.

Samo glumiš nevina lica.

Sa vještičjom dušom. i osmijehom djeteta.

Ne želim to učiniti ovdje.

Ah, zar se sve može predvidjeti.

Ja nisam predvidio tebe da ćeš doći,

sa ponoćnim leptirima

i ukrasti mi dušu.

Tek je tračak nade tinjao u nama.

da smo slična bića,

a sličnosti se ne privlače.

Ponovno me ometaš.

Dok udaraš krilima o stropnu svjetiljku,

a napolju se lagano primiče dan..

Bolje je dok sam ovako pripit.

U stanju neke vrste ludila.

Nikada nisam pisao pijan ljubavna pisma.

Loša strana tripova.

Pusti me da odem.

Negdje, na nebu za svakoga od nas upisan je neki znak.

Što će reći "oni", ne znam..

Svijet ne čine malena zrnca pijeska..

Čuda se događaju svaki dan..

http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=gSC7h3xB9ag

Zbogom oružje kojime si me ranila

10. svibnja 1847..

Onda, dok su još tvoji zubi probadali moje meso

i moje su kosti ostajale netaknute

sve do nekog novog proljeća.

Učinjeno. Oprošteno. Zaboravljeno.

Možda modro - zeleno

ili samo koprenom prekrivene oči.

Da ne vidimo ispravne stvari.

Stavljam crnu maramu preko ogledala,

kao što stavljahu to noćobdije

koji bdiju nad mrtvima,

u sobi prepunoj umornih i zalutalih duša.

Kao nekad. Kao sada.

Pokrećem ponovno isti program.

Ali antivirusna zaštita je prejaka.

Tek me smrad pokošenog sijena podsjeti

na valjanje i bacakanje po krevetima.

I sjenki što plešu čitavu noć po mojoj strani zida.

Tamo, negdje prije mrtvila i živčanog sloma.

Djevojčica, s rasprodanim zigicama.

Jednoga je dana ubila starca.

Mjesečev je odsjaj obasjao njen dlan. Sudbina.

Zlokobna kob iz vampirskih vremena.

Ne samo izgrižen vrat.

Život na oštrici noža. I britvom zarezana linija.

Keksi sa mlijekom za doručak,

"Opusti se", kažeš.

Nema pokajanja od strane mojih predaka.

Grizemo i volimo.

Bježimo i preklinjemo.

Ljubičasto - crna tintarnica.

U koju umačemo svoja pera.

Na kraju nas guta mrak.

Ne mogu i ne znam.

Govoriš kao umišljena dama,

dok mreža tvoje obmane pleše po mojim bedrima.

Ljubav inficirana duboko ispod kože.

Najvulgarniji i najprostije izraženi osjećaji

iz Henryjevih knjiga.

Ti, slobodna djevojko

koja tučeš svoje zarobljenike riječima.

Zlostavljaš, a ipak voliš.

Htio sam zaboraviti,

a zatim se ušuljati u tvoj san.

Slomio sam krila svim pticama,

i probudio se u vlastitim govnima.

 http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=Jq3ClLdc-zc

"Onda", u ono vrijeme je sve bilo normalno. Nije bilo pedera, lezbijki, homofoba, zabrana da životinje seru po livadama. Nikoga nije bilo briga da li se netko napio i istukao. Nisu pijance vodili na triježnjenje u policijske stanice. Nije bilo zatupljujućih propovjednika i lažnih vjera. Nije bilo Sotone ni Boga.. Ljubav je bila jača od mržnje. Svatko je imao slobodu da voli koga želi i zašto želi. Zašto u ono vrijeme nisu tukli istospolne parove? Što je Srđan Dragojević želio reći sa filmom "Parada"? Neka mi objasni. Pa četrdeset godiina prije smo gledali "Easy rider" i jako dobro znamo da se vremena mijenjaju, ali ljudi ne..

I tako... Popit će još jednu bocu vina. da li je samo jedna dovoljna? Postavit će to pitanje nekome odozgora. Nekome tko je kao nadmoćniji od njega i čeka ga da dođe k sebi. Ili čeka njegov pad. Tko to zna.. I ponovno će čekati smrdljivu, ljepljivu noć. A čemu čekati? Već je sada dovoljno opijen i iscrpljen onim danima u kojima nije stigao snivati kao svi njegovi vršnjaci.. I taj pas, na koga pogled pada ravno iz njegove sobice. Toliko nalik na njegova psa. Na psa kakav je i on sam nekada bio. Pažljiv. Vjeran. I zaigran.

****

Noć je za snivanje, a dan za mučenje i želje koje uvijek ostaju nedorečene. A da je živio drugačijim životom? Ne. Riječi zauvijek ostaju u njemu. Vezane lancima i najčvrščim lokotom. Ponekad se mijenja kao lunatic. Kao mjesečeve mjene. Ali to su samo nijanse. On i jest dijete mjeseca i od toga ne može pobjeći. Vino i premišljanja. Sveta voda za sve njegove grijehe. Ispiranje prokletih rana koje su mu nanijeli kristovi sljedbenici. Čime se ispire bol na duši?

****

Sedam dana traje ovo sivilo. I ne jenjava. Ne trudi se da nestane. Ovoga puta rana što mu je zadala je preduboka. Nije to očekivao. Nisam ni ja. Potruditi se da shvatiš da su čitav život obična Dickensonova "Velika očekivanja". Da ponekad ne stane sve na samo jedan disk. Da se ponekada nešto izjalovi. Budućnost ne postoji. Samo neizvjesnost koja lagano tinja sve većim žarom. Izgorjeti više ne može.. "Ono što je mrtvo, više ne može umrijeti.. " Pokušava dovršiti "Idiota". Idiot koji se trudi.. Još malo će zamišljati njene oči kako panično strahuju što će s njime biti sutra. Iako zna da je to laž. Crveno vino se razlilo po posteljini od orhideja. Nikada nije pripadala njima. Ona je crna orhideja. Nije je dostojan. Noć lagano zvecka ključevima i sprema se da stavi svoju čednu dječicu na spavanje. On ne želi spavati. Želi samo sanjati. Njene meke, bijele ruke, nježne kao pamuk. I da ga više ne bude. Tablete za spavanje prizivaju sa improviziranog noćnog ormarića.

http://www.youtube.com/watch?v=RwA9NkFaqBo&feature=player_detailpage

"Osjetio sam mučninu. Otrčao sam u wc, kleknuo ispred školjke i gurnuo dva prsta u grlo... Uzalud. Ne možete to povratiti. Ljudski organizam napravljen je tako da povraća samo sitnice. Hranu, cugu i takve stvari. Pokvarene starce, pokvareno djetinjstvo, i uopće pokvarenu prošlost ne možete povratiti..."    

-Edo Popović-

Izađi van iz tog tavanskog stana i stani nasred ulice u nedjeljno, usrano jutro. Kada se i kurve odmaraju. I nema nijedne ptice. Osluhni zrak. I nebo je na kraju tvoje ulice nekako plavije. Nikada to nisi uradio. Nikada nisi sanjao. Misliš da živiš život. Ustvari, živiš ništa. Jedno veliko ništa koje će ostati i onda kada te pokopaju.. Moje srce kuca jače. Ne znam da li je to od ljubavi ili je to predinfarktno stanje. Ili smo možda malčice zalutali ondje gdje ne bismo smjeli. Vuk i Crvenkapica ne mogu dugo trajati. Netko će nekoga na kraju pojesti..

http://www.youtube.com/watch?v=5tcyiRHwu08&feature=player_detailpage